Sin vojnika koji nije htio biti vojnik

Martin je rođen oko 316. godine u Sabariji, rimskom gradu u Panoniji koji danas nosi ime Szombathely u Mađarskoj, kao sin rimskog vojnog tribuna. Kad je otac premješten u Paviju u sjevernoj Italiji, dječak je odrastao u vojnoj sredini, a već kao dijete, prema kasnijim životopisima, pokazivao je zanimanje za kršćanstvo, iako u to vrijeme još nije bio kršten. Po tadašnjem zakonu, kao sin veterana, u ranoj je mladosti bio prisiljen stupiti u rimsku vojsku, unatoč vlastitoj sklonosti prema drugačijem životu. Njegova je postrojba ubrzo poslana u Amiens u Galiji, grad koji će postati poprište njegove najpoznatije priče.

Plašt podijeljen na gradskim vratima

Prema predaji koju je zapisao njegov učenik Sulpicije Sever, Martin je jedne hladne zime, prolazeći kroz gradska vrata Amiensa, susreo napola gologa prosjaka koji je drhtao od hladnoće i kojemu nitko nije htio pomoći. Martin je mačem prepolovio svoj vojnički plašt te polovicu dao prosjaku, zadržavši drugu za sebe. Te iste noći, u snu je vidio Krista odjevenog upravo u tu polovicu plašta, kako govori anđelima da je to djelo učinio 'Martin, još katekumen'. To ga je iskustvo, prema predaji, konačno potaknulo da zatraži krštenje, iako je vojnu službu nastavio još neko vrijeme.

Vojnik koji je odbio nositi oružje

Nakon krštenja Martin je sve teže podnosio vojnu službu, smatrajući je nespojivom sa svojim uvjerenjem. Prema predaji, uoči jedne bitke odbio je primiti novčanu nagradu i oružje, izjavivši caru da je Kristov vojnik i da mu se ne priliči boriti se mačem. Optužen za kukavičluk, ponudio se da nenaoružan stane pred neprijatelja kao dokaz da njegov postupak nije proizašao iz straha, no sukob je izbjegnut prije nego što je to bilo potrebno dokazati. Nedugo potom otpušten je iz vojske, oko 356. godine, i uputio se u Poitiers, gdje se pridružio krugu oko biskupa svetog Hilarija, jednog od najvažnijih branitelja nicejske vjere na zapadu.

Prvi samostani u Galiji

Pod Hilarijevim je vodstvom Martin osnovao samostansku zajednicu u mjestu Ligugé, južno od Poitiersa, jednu od prvih te vrste na zapadu Europe. Živio je ondje asketskim životom, okružen učenicima koji su ga tražili zbog glasa o njegovoj svetosti i čudesima koja mu se pripisuju. Godine 371. ili 372., stanovnici Toursa htjeli su ga za svog biskupa, no Martin se, prema predaji, skrivao ne želeći prihvatiti tu čast; otkriven je zahvaljujući guskama koje su odale njegovo skrovište. Posvećen je za biskupa Toursa, no ni tada nije napustio redovnički način života, nego je nedaleko grada osnovao novi samostan u Marmoutieru, iz kojega je djelovao kao pastir i misionar.

Biskup koji je rušio hramove i gradio Crkvu

Kao biskup, Martin je putovao galskim selima šireći kršćanstvo među stanovništvom koje je još uvelike prakticiralo poganske obrede, uništavajući hramove i posvećena stabla te na njihovu mjestu podižući crkve i samostane. Zbog tog se često sukobljavao s lokalnim stanovništvom, ali i s dijelom svećenstva kojemu se njegov jednostavan, gotovo redovnički stil biskupovanja činio neuobičajenim. Poznat je i po zauzimanju za blaže postupanje prema osuđenim krivovjercima, suprotstavljajući se njihovu pogubljenju u vrijeme kad su svjetovne vlasti tražile stroge kazne. Umro je u Candesu 8. studenoga 397. godine, a njegov je pogreb u Toursu, prema predaji, privukao mnoštvo vjernika iz cijele okolice. Kult svetog Martina, čiji se plašt čuvao kao dragocjena relikvija franačkih kraljeva, ubrzo se proširio po cijeloj zapadnoj Europi.